Cecilijin i Denisov glas

Postoje trenuci, neponovljivi susreti prostora i vremena, kada život postavi pitanje, a odgovor može zauvijek promijeniti njegov tijek. Za nas je taj trenutak došao kada smo navršili četrdeset godina: imali smo izbor – nastaviti svojim životnim putem, poznatim putem koji smo naučili zvati svojim, ili skrenuti s utabane staze, ponovno rasplamsati svoju strast i možda zamisliti drukčiju budućnost.

Naša sigurna utočišta bila su daleko od polja, ali odlučili smo ostaviti tu sigurnost iza sebe i krenuti putem koji smo dotad istraživali samo vikendima, otkrivajući Italiju na motociklu. Upravo smo tijekom jednog od tih vikenda upoznali neočekivanog prijatelja i shvatili da se od njega više nikada nećemo rastati. Neki ga zovu „crvenim zlatom” i, u skladu s tim opisom, doista je najcjenjeniji začin. Najdragocjeniji je zato što se mora uzgajati i brati isključivo ručno, uz gotovo jednaku brigu i pažnju kakvu posvećujemo ljudima koje volimo.

Tako smo ponovno počeli učiti, jer znanja nikad nije dovoljno, i preobrazili smo komad zemlje na kojem su nekoć bili vinogradi te mu ondje stvorili dom, tik uz naš, u podnožju brežuljaka oko Reggia. Neki su nas rođaci gledali širom otvorenih očiju od čuđenja i vjerojatno mislili da nas je ponio neki hir – zašto bi se inače itko odrekao odmora i vikenda zbog začina zvanog šafran.

Ali ponekad, kad se nađemo pred izazovom, treba poslušati taj tračak ludosti. Danas živimo za šafran – on određuje ritam naših dana. Upravo zbog šafrana tijekom dugih dana berbe budilica zvoni u četiri ujutro, a mi u radnim kombinezonima, s ručnim svjetiljkama, silazimo na polja i po hladnoći i po kiši. Kući se vraćamo prekriveni blatom, obuzeti ugodnim umorom koji nosi puni okus pobjede.

Nije lako osloboditi se svojih navika, prisjetiti se kakav je život bio prije: užurban, bez ijedne sekunde da zastanemo, promatramo ili udahnemo. Upravo je to smisao našeg projekta: „promisliti iznova”, preoblikovati sadašnjost kako bismo mogli živjeti u suživotu s prirodom, uživati u blagodatima koje pruža osjetilima i poštovati ritmove koji oblikuju svaki trenutak.

Ponekad u pogledima mnogih ljudi koje susrećemo primijetimo čuđenje: iznenadi ih koliko nas samih, naše povijesti i naše obitelji prožima naš svakodnevni rad. Ali kad bismo mogli odabrati kako ga nazvati, vjerojatno ga ne bismo nazvali „poslom”. Više nalikuje čudesnoj pustolovini, ključu koji otvara vrata sreći koja se još prije nekoliko godina činila nedostižnom. 

Možda je istina, svakako smo odabrali put koji vodi uzbrdo, možda nije bio tako svijetao kao svi ostali, možda je njime bilo teže ići, ali nama to nije bilo važno jer je to bio naš put.

Autori:
Tekst: Carlotta Fiore
Fotografija: Diego Rosselli